Mit o stilovima učenja: jesmo li stvarno vizualni, slušni ili kinestetički tipovi?

Zašto vjerujemo u stilove

Podjela na vizualne, slušne i kinestetičke tipove (često VAK ili VARK) dio je stručnih usavršavanja, priručnika i roditeljskih sastanaka. Učenik ispuni upitnik, dobije svoj tip, a nastavnik bi trebao prilagoditi nastavu svakome.

Ideja je privlačna jer zvuči kao poštovanje prema razlikama. Svako dijete je drukčije, pa bi drukčije trebalo i učiti. Osim toga, sklonosti doista postoje: neki ljudi radije gledaju grafikon, a neki radije slušaju objašnjenje. Zato mit djeluje kao zdrav razum.

Istraživanja neuromitova pokazuju koliko je raširen. U istraživanju iz 2012. s tvrdnjom o stilovima složilo se 93 % britanskih i 96 % nizozemskih nastavnika. Pregled 37 istraživanja diljem svijeta iz 2020. pokazao je da u stilove vjeruje oko 89 % prosvjetnih djelatnika.

Što bi trebalo dokazati

Godine 2008. skupina psihologa, Harold Pashler, Mark McDaniel, Doug Rohrer i Robert Bjork, pregledala je istraživanja o stilovima. Prvo su jasno rekli što bi trebalo pokazati. Nije dovoljno da ljudi imaju sklonosti, nego da im prilagođena nastava donosi više znanja.

Za to je potreban jednostavan pokus. Učenici se razvrstaju po stilu, a zatim se nasumično podijele: pola uči na način koji im odgovara, pola na drugi. Svi pišu isti test. Ako je teorija točna, vizualni tipovi moraju bolje proći uz sliku, a slušni uz slušanje.

Takvih pokusa našli su vrlo malo. Ni oni koji su napravljeni kako treba uglavnom nisu pokazali takav ishod, a neki su pokazali suprotno. Zaključak je bio da nema dovoljno dokaza da se stilovi uvode u škole.

Kad se pokus napravi kako treba

Nakon 2008. pokusi su provedeni upravo onako kako je tražio Pashler. Ishod je sličan:

• Odrasli su učili isto gradivo slušajući audioknjigu ili čitajući tekst (Rogowsky i sur., 2015.). Sklonost slušanju ili čitanju nije predvidjela tko će bolje razumjeti gradivo.
• Studenti anatomije ispunili su upitnik VARK i kasnije opisali kako uče (Husmann i O'Loughlin, 2019.). Većina uopće nije učila u skladu sa svojim stilom. Oni koji jesu nisu imali bolje rezultate. Neke tehnike pomagale su svima, bez obzira na tip.
• Ljudi su pamtili popise riječi i slika (Knoll i sur., 2017.). Slike su bolje zapamtili svi, i oni koji se smatraju slušnim ili verbalnim tipom. Stil je utjecao samo na to koliko su ljudi mislili da im ide, ali ne i na to koliko su stvarno zapamtili.

Zašto mit nije bezopasan

Moglo bi se reći da raznolikost ne škodi. Raznolikost doista ne škodi, ali razvrstavanje učenika po stilu ima cijenu.

Prvo, troši vrijeme: na upitnike, na pripremu triju verzija istog sata i na usavršavanja. To bi se vrijeme moglo uložiti u tehnike koje dokazano djeluju, poput vraćanja iz pamćenja i učenja u razmacima.

Drugo, dijete dobije etiketu. Učenik koji je čuo da je kinestetički tip može zaključiti da ne može učiti iz teksta i da za to nije sam odgovoran. Etiketa koja zvuči kao pohvala postaje izgovor ili ograničenje.

Treće, skreće pozornost s gradiva. Pitanje „koji je ovo učenik?” zamijeni pitanje „kako se ovo gradivo najbolje prikazuje?”. Odgovor na drugo pitanje mnogo je važniji.

Što stvarno pomaže

Allan Paivio još je sedamdesetih opisao dvostruko kodiranje. Ono što je zapamćeno i kao riječ i kao slika ima dva traga u pamćenju, pa se lakše vraća. Zato shema uz objašnjenje pomaže gotovo svim učenicima, a ne samo vizualnim tipovima. Pokus na ovoj stranici pokazuje upravo to.

Gradivo samo određuje najbolji prikaz. Zemljopis se uči uz kartu, izgovor stranog jezika slušanjem, a tehnika plivanja ili pokus iz kemije radom. Isto vrijedi za sve učenike u razredu.

Stil učenja treba razlikovati od stvarne potrebe. Učenik s disleksijom, oštećenjem vida ili sluha treba prilagodbu, a ona se piše u individualiziranom programu (IOOP). To nije stil, nego teškoća koja se može utvrditi i za koju se zna što pomaže.

Brojke iz istraživanja

Što to znači u učionici

1. 1

   Prikaz prema gradivu

   Prije sata zapitajte se kako se ovo gradivo najbolje vidi, čuje ili radi. Karta, zvuk, model i pokret su za cijeli razred.

2. 2

   Riječ i slika zajedno

   Uz objašnjenje nacrtajte shemu ili pokažite sliku. Ne prepisujte isti tekst na slajd, jer učenici ne mogu istodobno čitati i slušati.

3. 3

   Bez etiketa

   Ne dijelite upitnike o stilu učenja i ne govorite djetetu da je slušni ili vizualni tip. Recite mu koje tehnike učenja djeluju.

4. 4

   Raznolikost za sve

   Mijenjajte aktivnosti da biste održali pažnju i prikazali gradivo s više strana, ali s cijelim razredom, bez razvrstavanja po tipu.

5. 5

   Potreba, a ne stil

   Prilagodbe čuvajte za učenike koji ih stvarno trebaju: disleksija, oštećenje vida ili sluha, ADHD. One idu u IOOP.

6. 6

   Napravite pokus s razredom

   Pokus sa slikama i riječima s ove stranice traje dvije minute. Usporedite rezultate razreda prema tome kojim tipom se tko smatra.