Ken Robinson: ubijaju li škole kreativnost?

Predavanje koje je vidio cijeli svijet

Ken Robinson (1950.–2020.) bio je britanski stručnjak za obrazovanje. Krajem devedesetih vodio je povjerenstvo britanske vlade o kreativnosti i kulturi u obrazovanju. Na konferenciji TED 2006. održao je predavanje koje je samo na stranici TED-a pogledano više od 80 milijuna puta.

Uspjeh nije slučajan. Robinson je izvrstan pripovjedač, duhovit i topao, a govori ono što mnogi roditelji i nastavnici osjećaju: da škola ne vidi sve što djeca mogu. Upravo zato vrijedi pažljivo razdvojiti ono što je dobro rečeno od onoga što je dokazano.

Što je tvrdio

Predavanje se može svesti na nekoliko teza:

• Kreativnost, koju definira kao originalne ideje koje imaju vrijednost, jednako je važna kao pismenost i treba joj dati isti status. Tu definiciju koriste i istraživači kreativnosti.
• Djeca se ne boje pogriješiti, a odrasli se boje. Škola kažnjava pogreške, pa djecu „odgaja izvan kreativnosti”. Tko nije spreman pogriješiti, neće smisliti ništa originalno.
• Svaki školski sustav ima istu hijerarhiju predmeta: na vrhu matematika i jezici, zatim društveni predmeti, a na dnu umjetnosti. I među umjetnostima likovna i glazbena kultura vrijede više od drame i plesa.
• Javno školstvo nastalo je za potrebe industrije i mjeri uspjeh akademskim sposobnostima, kao da je cilj školovanja stvoriti sveučilišne profesore.
• Gillian Lynne bila je u školi tridesetih nemirna djevojčica koja nije mogla sjediti. Liječnik ju je ostavio samu uz radio, vidio kako pleše i rekao majci da je upiše u plesnu školu. Postala je solistica i koreografkinja mjuzikla „Mačke” i „Fantom iz opere”.

Što od toga ne stoji

Priča o Gillian Lynne lijepa je i poučna, ali to je jedna sudbina ispričana unatrag. Ne kaže koliko je djece bilo nemirno iz drugih razloga ni koliko ih je škola, unatoč svemu, dobro vodila. Robinsonova šala da bi joj danas samo dali lijekove pritom lako zvuči kao da ADHD nije stvarna teškoća, a jest.

Usput izgovorene tvrdnje slabije su od glavne poruke. Robinson kaže da mislimo vizualno, zvukom i pokretom, što je blisko mitu o stilovima učenja. Kaže i da je snop vlakana koji spaja polovice mozga deblji kod žena, pa su one bolje u obavljanju više poslova odjednom. Pregled istraživanja (Bishop i Wahlsten, 1997.) nije našao pouzdanu razliku kad se uzme u obzir veličina mozga.

Često se uz Robinsona dijeli i podatak da je 98 % petogodišnjaka na testu divergentnog mišljenja bilo „na razini genija”, a odrasli gotovo nikad. Robinson ga je navodio u kasnijim predavanjima. Brojka potječe iz popularne knjige „Breakpoint and Beyond” (Land i Jarman, 1992.), a ne iz recenziranog istraživanja, pa je ne treba navoditi kao dokaz. Divergentno mišljenje, smišljanje mnogo mogućih odgovora, uz to je samo jedan dio kreativnosti.

Postoje i ozbiljniji podaci. Kyung Hee Kim 2011. pokazala je da rezultati američke djece na Torranceovim testovima kreativnog mišljenja padaju od devedesetih. Ali to je opis trenda, a ne dokaz da je uzrok škola.

Može li kreativnost bez znanja?

Najvažnija kritika ne tiče se pojedinih brojki, nego slike koju predavanje ostavlja. Kreativnost u njemu izgleda kao prirodna sposobnost djeteta koju škola s gradivom guši. Iz toga lako slijedi zaključak koji Robinson izravno ne izgovara: manje činjenica, više kreativnosti.

Daisy Christodoulou u knjizi „Seven Myths about Education” (2014.) i Daniel Willingham u radovima o mišljenju tvrde suprotno. Složene vještine poput kritičkog i kreativnog mišljenja oslanjaju se na znanje u području. Novi spoj ideja može napraviti samo onaj tko ideje već ima u pamćenju. Šahist, skladatelj i fizičar kreativni su tek nakon godina učenja.

Istraživanja kreativnosti to podupiru. John Baer pokazao je da kreativnost u jednom području, primjerice u pisanju pjesama, slabo predviđa kreativnost u drugom, primjerice u izradi kolaža. Kreativnost nije jedna opća sposobnost koju dijete ima ili gubi, nego raste zajedno sa znanjem i vještinom u nekom području.

To ne znači da je Robinson bio protiv znanja. Ali predavanje koje se gleda kao manifest u praksi se često čita tako, a to je pogrešno čitanje.

Što ostaje vrijedno

Prvo, odnos prema pogrešci. Ako se pogreška samo kažnjava, učenici prestaju pokušavati i skrivaju ono što ne znaju. Pogreška koja ima vrijednost dio je učenja, a ne samo cijena.

Drugo, umjetnosti. Pregled OECD-a (Winner, Goldstein i Vincent-Lancrin, 2013.) nije našao čvrste dokaze da umjetničko obrazovanje pouzdano podiže uspjeh iz matematike ili čitanja. Autori zaključuju da umjetnosti treba poučavati zbog njih samih, jer razvijaju ono što drugi predmeti ne razvijaju. To je Robinsonova poruka, samo s boljim razlozima.

Treće, raznolikost talenata. Dijete koje je najbolje u plesu, drami ili radu rukama zaslužuje da i to bude viđeno. Tu je Robinson u pravu, i to vrijedi bez obzira na sve kritike.

Brojke iz istraživanja

Što to znači u učionici

1. 1

   Prvo znanje, zatim igra s njim

   Kreativan zadatak dajte kad učenici već nešto znaju. Priču o Rimljanima bolje piše dijete koje zna kako su Rimljani živjeli.

2. 2

   Pogreška ima mjesto

   Dajte prostor za nacrt i drugi pokušaj koji se računa. Pitajte „što bi bilo da...?” i pohvalite zanimljivu pogrešnu ideju kad je dobro obrazložena.

3. 3

   Više rješenja, isti kriterij

   Postavite zadatke koji imaju više dobrih odgovora, ali jasno recite po čemu se dobar odgovor prepoznaje. Originalno bez vrijednosti nije kreativno.

4. 4

   Umjetnosti ozbiljno

   Likovna i glazbena kultura nisu odmor od pravih predmeta. Kad tražite zamjenu za sat, ne uzimajte uvijek baš njih.

5. 5

   Primijetite drukčiji talent

   Zapišite za svakog učenika barem jedno područje u kojem je dobar, i kad to nije Vaš predmet. Dijete to treba čuti od odrasle osobe.

6. 6

   Oprezno s pričama i brojkama

   Kad čujete podatak o 98 % genijalnih petogodišnjaka ili o mozgu koji je bolji za više poslova odjednom, pitajte odakle je. Robinsonova poruka ne treba slabe dokaze.