Carol Dweck: može li jedna riječ promijeniti način na koji dijete uči?

Ocjena „još ne”

Predavanje počinje pričom o srednjoj školi u Chicagu u kojoj učenik koji ne položi predmet ne dobiva negativnu ocjenu, nego ocjenu „još ne”. Dweck u tome vidi cijelu svoju ideju. Negativna ocjena kaže „ništa nisi”, a „još ne” kaže da si na putu.

Zatim se vraća na pokus s početka svoje karijere. Desetogodišnjacima je dala zadatke malo preteške za njihovu dob. Neka djeca bila su oduševljena izazovom. Za druga je neuspjeh bio presuda o tome koliko su pametna. Prve je nazvala djecom s razvojnim (growth), a druge s fiksnim (fixed) načinom razmišljanja.

Preporuke na kraju su konkretne: hvaliti postupak, a ne talent; nagrađivati trud, strategiju i napredak; učiti djecu da mozak jača kad uče nešto teško. Predavanje završava primjerima razreda u Harlemu, Bronxu i na indijanskom rezervatu koji su u godinu dana prešli s dna na vrh. To su dojmljive priče, ali ne i kontrolirani pokusi. Ne znamo koliko je u njima zasluga načina razmišljanja, a koliko nastavnika, programa i svega ostalog što se te godine promijenilo.

Pokus o pohvali i što je s njim bilo kasnije

Najpoznatiji dio ideje potječe iz istraživanja Claudije Mueller i Carol Dweck iz 1998. Učenici petog razreda riješili su lakše zadatke i dobili jednu od dvije pohvale: da su sigurno pametni ili da su se sigurno dobro potrudili. Zatim su dobili teške zadatke na kojima su podbacili.

Djeca pohvaljena za pamet nakon toga su češće birala lakše zadatke, manje su uživala u radu, slabije su riješila sljedeći niz i češće su uljepšavala svoj rezultat kad su ga opisivala drugima. Djeca pohvaljena za trud ponašala su se suprotno. Poruka je bila jasna: pohvala koja govori o tome kakav si, a ne što si napravio, čini neuspjeh opasnim.

Kasnije provjere bile su manje jednoznačne. Yue Li i Timothy Bates 2019. pokušali su pokus ponoviti s više od 600 kineske djece. Klasični učinak na motivaciju i otpornost na neuspjeh uglavnom nisu našli, a način razmišljanja nije bio povezan ni s ocjenama tijekom polugodišta. Zanimljiv je i nalaz same Dweck s Kyle Haimovitz iz 2016.: način razmišljanja djece bolje se povezuje s tim kako roditelji reagiraju na neuspjeh nego s onim što roditelji vjeruju o inteligenciji. Djeca uče iz onoga što odrasli rade kad nešto ne uspije.

Najveći pokus: mali, ali stvaran učinak

Najozbiljniju provjeru napravili su David Yeager, Carol Dweck i suradnici. Oko 12 000 učenika devetog razreda u 65 nasumično odabranih američkih srednjih škola prošlo je dva kratka sata na internetu. Kontrolna skupina dobila je slične sate o mozgu, ali bez poruke o razvoju sposobnosti. Rezultate su analizirali neovisni istraživači, prema planu objavljenom unaprijed.

Kod slabijih učenika prosjek ocjena porastao je za oko 0,1 boda na američkoj ljestvici do 4. Više učenika upisalo je i zahtjevniju matematiku. Učinak je bio veći u školama u kojima vršnjaci prihvaćaju izazov, a kasnija analiza istog pokusa (Yeager i sur., 2021.) pokazala je da se kod matematike javio samo u razredima nastavnika koji i sami misle da se sposobnost razvija.

Za toliko kratak program to nije zanemarivo. Ali to nije ni čudo iz predavanja. Poruka o razvoju djeluje kao sjeme: hoće li niknuti, ovisi o razredu u koji padne.

Spor oko meta-analiza

Pregled iz 2018. (Sisk i sur.) pokazao je da je povezanost načina razmišljanja i uspjeha slaba, a prosječni učinak programa vrlo malen. Nešto veći bio je kod učenika slabijeg socioekonomskog položaja i kod onih kojima u školi slabo ide.

Godine 2023. časopis Psychological Bulletin objavio je dvije meta-analize i raspravu o njima. Brooke Macnamara i Alexander Burgoyne zaključili su da učinak gotovo nestaje kad se uzmu u obzir kvaliteta istraživanja i pristranost objavljivanja. Istraživanja čiji autori imaju financijski interes u programima imala su veće učinke. Druga skupina (Burnette i sur.) gledala je samo skupine kojima bi program trebao najviše pomoći i ondje našla mali pozitivan učinak (d = 0,14), uz velike razlike među istraživanjima.

Elizabeth Tipton, Christopher Bryan i suradnici odgovorili su da je prosjek krivo pitanje. Program koji pomaže nekim učenicima u nekim školama, a drugima ne, u prosjeku izgleda slabo. Pravo pitanje je za koga i u kakvim uvjetima djeluje.

Što je dakle potvrđeno? Prosječni učinak kratkih programa je malen. Što je sporno? Je li stvaran i koliko je velik kod slabijih učenika. Što je zasad hipoteza? Da način razmišljanja objašnjava velike preokrete iz predavanja.

Lažni growth mindset

Sama Dweck 2015. upozorila je na ono što je njezina suradnica Susan Mackie nazvala lažnim growth mindsetom. Nastavnici su govorili da ga imaju, ali se to nije vidjelo u onome što rade.

• Pohvala samo trudu: „Bravo, baš si se trudio” kad nema napretka. Dijete brzo shvati da je to utjeha, a ne pohvala.
• Plakat umjesto prakse: poruke na zidu, a u razredu i dalje vrijedi samo prvi pokušaj.
• „Svatko sve može” bez puta: učeniku se kaže da se može popraviti, ali ne i kako.
• Etiketa: „ti imaš fiksni način razmišljanja” postaje nova kutija u koju se dijete stavi.

Brojke iz istraživanja

Što to znači u učionici

1. 1

   Uvedite „još”

   Na povratnoj informaciji pišite „Ovo još ne ide. Sljedeći korak je...”. Riječ ima smisla samo ako postoji drugi pokušaj koji se računa.

2. 2

   Pohvala postupku i strategiji

   Umjesto „Pametan si” recite „Dobro je što si nacrtao skicu prije računanja”. Pohvalite ono što dijete može ponoviti.

3. 3

   Trud bez napretka nije cilj

   Kad dijete puno radi, a ne napreduje, ne hvalite samo trud. Zajedno potražite drugu strategiju ili pitajte koga za pomoć.

4. 4

   Pokažite kako reagirate na pogrešku

   Kad Vi pogriješite pred razredom, recite to i ispravite. Djeca više uče iz Vaše reakcije na neuspjeh nego iz plakata o mozgu.

5. 5

   Zadaci koji traže pokušaje

   Način razmišljanja vidi se tek na teškom zadatku. Ako je sve lako, nema se što razvijati.

6. 6

   Bez nove etikete

   Ne razvrstavajte učenike na „fiksne” i „razvojne”. Svi smo mješavina, i odrasli i djeca, ovisno o tome što radimo.