Zašto pitanje „Je li svima jasno?” gotovo uvijek daje pogrešan dojam?

Zašto učenici šute

Pitanje „Je li svima jasno?” zvuči kao poziv, ali za učenika je rizik. Reći „nije mi jasno” pred cijelim razredom znači priznati da drugi razumiju, a ja ne. Mnogi radije šute, osobito u starijim razredima.

Drugi razlog je teži. Učenik često ne zna da ne razumije. Objašnjenje je zvučalo logično, sve je pratio i čini mu se da zna. Tek kad sam pokuša riješiti zadatak, otkrije gdje je rupa. Sposobnost da procijenimo vlastito znanje zove se metakognicija i kod djece se tek razvija.

To potvrđuju i istraživanja. Arthur Graesser i Natalie Person (1994.) pokazali su da učenici na redovnoj nastavi postavljaju vrlo malo pitanja, mnogo manje nego kad rade s instruktorom u četiri oka. Pitanje je društveno skupo, a dobro pitanje traži da već znaš što ne znaš.

Ne znaju da ne znaju

Justin Kruger i David Dunning pokazali su 1999. da su sudionici s najslabijim rezultatima na testovima logike i gramatike znatno precijenili svoj uspjeh. Objašnjenje je bilo da im za procjenu nedostaje upravo znanje koje im nedostaje i za zadatak.

Taj nalaz treba koristiti oprezno. Kasniji radovi upozoravaju da je dio učinka statistička pojava i da gotovo svi ljudi sebe smatraju nešto boljima od prosjeka. Za učionicu je dovoljna skromnija pouka: učenikov osjećaj da razumije nije pouzdan, pa ga ne treba ni pitati za taj osjećaj. Treba pitati za samo znanje.

Formativno vrednovanje

Paul Black i Dylan Wiliam pregledali su 1998. oko 250 istraživanja o tome kako nastavnici prate učenje tijekom nastave. Zaključili su da redovito prikupljanje dokaza o učenju, uz prilagodbu nastave prema njima, može znatno podići postignuća, osobito slabijih učenika.

Kasnije je Wiliam tu ideju sažeo u nekoliko strategija: jasno reći što se uči, prikupljati dokaze o razumijevanju, davati povratnu informaciju koja vodi dalje te uključiti učenike da procjenjuju sebe i jedni druge. Pitanje „Je li jasno?” ne prikuplja nikakav dokaz.

Veličina učinka i dalje je sporna. Brojke iz 1998. često se navode kao preuzete iz jednog istraživanja, iako je riječ o pregledu vrlo različitih radova. Meta-analiza iz 2011. (Kingston i Nash) našla je manji, ali stvaran prosječan učinak. Ideja je dobro utemeljena, a koliko pomaže ovisi o tome kako se provodi.

U hrvatskom kurikulu ista se ideja zove vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje. Ti pristupi služe praćenju i usmjeravanju učenja i ne završavaju ocjenom.

Tehnike koje daju stvaran odgovor

Zajedničko im je da odgovara svaki učenik, a ne samo onaj koji se javi:

• Svi odgovaraju: kartice A, B, C, D ili male ploče koje svi podignu u istom trenutku. Za nekoliko sekundi vidite cijeli razred.
• Pitanje-dijagnoza: ponuđeni odgovori u kojima je svaki netočan odgovor tipična pogreška. Iz izbora se vidi ne samo tko griješi nego i zašto. Wiliam takvo pitanje u ključnom trenutku sata zove pitanjem prekretnicom.
• Nasumično prozivanje: ime se izvlači, pa svatko mora biti spreman. Istraživanje sa studentima (Dallimore i suradnici, 2012.) pokazalo je da se uz češće prozivanje više studenata javljalo i samo, a osjećali su se ugodnije.
• Objasni susjedu: minuta u paru, pa nekoliko parova kaže što su zaključili. Tko objašnjava, brzo otkrije što ne zna.
• Izlazna kartica: na kraju sata jedno ili dva pitanja na papiriću. Odgovori Vam govore kako početi sljedeći sat.

Tri sekunde tišine

Mary Budd Rowe sedamdesetih je snimala nastavu i mjerila koliko nastavnici čekaju nakon pitanja. Prosječno vrijeme čekanja bilo je oko jedne sekunde. Nakon toga nastavnik bi ponovio pitanje, prozvao nekoga ili sam odgovorio.

Kad su nastavnici čekali tri sekunde ili dulje, odgovori su bili dulji i potpuniji, javljalo se više učenika, a bilo je manje odgovora „ne znam”. Tri sekunde zvuče kratko, ali u razredu djeluju dugo. Vrijedi ih izdržati.

Brojke iz istraživanja

Što to znači u učionici

1. 1

   Zamijenite pitanje

   Umjesto „Je li jasno?” postavite jedan kratak zadatak na koji odgovaraju svi. Odgovor Vam kaže ono što kimanje ne može.

2. 2

   Kartice odgovora

   Podijelite kartice A, B, C, D i neka ih svi podignu istodobno. Kartice odgovora i izlazne kartice možete pripremiti i u Mojoj učionici na Školskoj mreži.

3. 3

   Pogreške u ponuđenim odgovorima

   Kad pišete pitanje s ponuđenim odgovorima, neka svaki netočan odgovor bude česta pogreška. Tako znate što treba ponovno objasniti.

4. 4

   Čekajte tri sekunde

   Postavite pitanje, a zatim u sebi brojite do tri prije nego što nekoga prozovete. Recite učenicima da je tišina vrijeme za razmišljanje.

5. 5

   Prozivanje bez javljanja

   Prozivajte nasumično, ali bez kazne za pogrešan odgovor. Dopustite „ne znam još, mogu li za minutu?”, pa se vratite tom učeniku.

6. 6

   Izlazna kartica

   Na kraju sata jedno pitanje na papiriću. Odgovore pregledajte za dvije minute i podijelite na hrpe: zna, djelomično, ne zna.